Gender centar F BiH održao je u Orašju radni sastanak sa članovima Koordinacijskoga tijela u sklopu projekta „Jačanje institucionalnih mehanizama za prevenciju, postupanje i zaštitu u slučajevima nasilja u obitelji“, kojega financijski podržava Švedska. Sastanku su bili nazočni predstavnici institucija, vladinog i nevladinog sektora koji su po zakonu obvezni rješavati problem nasilja u obitelji, kako preventivno tako i u kontekstu zaštite i procesuiranja slučajeva nasilja. To su najčešće Centri za socijalan rad, Policijske stanice, zdravstvene i obrazovne ustanove, pravosuđe, nevladine organizacije koje imaju sigurnu kuću, besplatna pravna pomoć ali i svi drugi stručnjaci, odnosno institucije koje mogu na određen način biti uključene u ovu problematiku.

Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji u F BiH ima kontinuitet djelovanja i ovo je treći strateški dokument usvojen u siječnju o.g. za razdoblje 2021-2027 koji je trenutačno je u parlamentarnoj proceduri. Nasilje je kazneno djelo i kao takvo treba biti procesuirano, a njegove žrtve su i oni najmlađi.

„Sva svjetska istraživanja, pa tako i istraživanja u BiH, govore o tome da su zapravo žene uglavnom u najvećem postotku izložene nasilju, čak negdje od 90 pa do 95 posto, a najčešće su počinitelji njihovi partneri odn. muškarci. To ne isključuje u nekim slučajevima da su i muškarci žrtve nekih vrsta nasilja od strane žena, a tu su i djeca, kao direktne ili indirektne žrtve“, kazala je Fatima Bećirović, u ime Gender centra Vlade F BiH.

„Kada govorimo o statistici u proteklim godinama možemo primijetiti neka manja ili veća odstupanja. Ako imamo povećan broj slučajeva nasilja u nekim institucijama, to ne znači da je nasilje povećano. To znači da se razvila veća svijest o problemu, da su žrtve dobile informaciju kome se mogu obratit, da imaju povjerenje u sistem. Na taj način imamo povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja. Nažalost još uvijek postoji jedna tamna brojka onih žrtava nasilja koji se nikada ne obrate za pomoć iz raznih razloga. Neke zato što nemaju informacije, neke zato što misle da im nitko neće pomoći, neke zato što nemaju povjerenja u sistem, odnosno institucije, a neke jednostavno zato što se boje i imaju strah da će se nasilje nastaviti, što je zapravo prvi i glavni razlog. Jako je značajno da mediji prate ovakve događaje, njihova uloga je velika i vrlo su bitne karike u lancu. Ne da bi pratili slučajeve kada se nasilje dogodi, pa da se na senzacionalistički način izvještava o tome ili da se prati slučaj samo tada kada se nasilje dogodi, nego da u kontinuitetu u medijskom prostoru prati ova tema na način da to bude edukativnog sadržaja, interaktivnog, da se pozivaju stručnjaci u ovoj oblasti da govore o ovoj temi i da je na taj način približavamo ne samo žrtvama nasilja nego svim građanima, a s druge strane da ih ohrabrimo, da pokažemo, da dokažemo da sistem postoji, da zakon postoji, da je nasilje u obitelji u Bosni i Hercegovini kazneno djelo i kao takvo treba da bude tretirano. Ukoliko žrtva ne prijavi nasilje, ili nisu zadovoljne postupanjem nekih stručnih osoba u institucijama, ukoliko ne dobiju ono što misle da trebaju dobiti kao žrtve nasilja da budu zaštićene, mogu to prijaviti i tada moramo govoriti o tome, ali kao o pojedinačnim slučajevima. Mi ne možemo govoriti da kompletan  sistem ne radi svoj posao, ali moramo govoriti o pojedincima i kada počnemo prijavljivati te pojedince koji su odgovorni za propuste, za nerad, za neadekvatno postupanje, kada oni budu kažnjeni to će biti opomena za sve one koji su sutra možda u poziciji da ne naprave ono što bi trebali napraviti na zaštiti žrtve. Tako da sistem postoji i jako puno slučajeva je riješeno na adekvatan način. To naravno ne isključuje probleme u konkretnim slučajevima gdje zapravo nije bila pružena takva vrsta podrške, gdje žrtve nisu bile adekvatno zaštićene, postoje propusti stručnjaka i institucija, ali to ne znači da se žrtve ne trebaju obratiti za pomoć. Građani također moraju reagirati u situaciji kada su svjedoci nasilja. Najmanje što mogu i moraju uraditi je nazvati 122 najbližu policijsku stanica ili 1265 SOS telefon za pomoć žrtvama nasilja koji su besplatni“, kazala je Bećirović te pozvala žrtve nasilja da se ohrabre i prijave nasilje. Naglasila je da u F BIH od 2005. odnosno 2003. postoje zakoni o zaštiti od nasilja u obitelji i Kazneni zakon koji nasilje tretira kao kazneno djelo. Ukoliko se dokaže da je počinio nasilje kao kazneno djelo, počinitelj nasilja može biti kažnjen kaznom zatvora, novčanom ili uvjetnom kaznom. Pored toga, postoje i zaštitne mjere ograničavanja slobode kao pritvor u kombinaciji s izrečenom zaštitnom mjerom zabrane uznemiravanja i obavezan psihosocijalan tretman počinitelja nasilja. Takva osoba treba dobiti priliku da promjeni svoje nasilno ponašanje kroz stručnu podršku, obvezan psihosocijalni tretman jer ukoliko se ne radi na promjeni  ponašanja, počinitelj će sutra pronaći neku novu žrtvu i imat ćemo istu situaciju. Naravno, ne mogu svi počinitelji nasilja promijeniti svoje nasilno ponašanje, ali jedan broj njih će sigurno moći, ustvrdila je Bećirović.