Drago i Višnja iz Tolise čuvaju tradiciju i identitet Hrvata Posavine
Ljubav prema tradiciji i kulturnoj baštini posavskoga kraja, Višnju Dominković i Dragu Oršolić iz Tolise, od malih je nogu usmjerila u kreativni posao izrade narodnih nošnji. Za nju posao i poziv, a za Dragu hobi, u koji su oboje utkali svoje veliko znanje, vještinu, talent i vrijeme.
Drago je u ovaj proces krenuo u ranoj mladosti iz vlastite potrebe, jer je dugogodišnji član mjesnog KUD-a i nošnja mu je bila neophodna za nastupe. Izrađuje kompletne ženske i muške narodne nošnje, a ljubav prema tradiciji oduvijek se njegovala u njegovoj obitelji. Vremenom je usavršavao dio po dio i danas stvara besprijekorne narodne nošnje, koje se dosta traže i oblače za razne povode i manifestacije. Posebno se u nošnje vole oblačiti mladi, naročito za vjerske blagdane, koji na taj način čuvaju svoju tradicija, iako Drago smatra da bi se folklornoj baštini trebalo posvetiti još više pažnje.
„Šivenje nošnje je vrlo zahtjevno, što iziskuje dosta strpljenja, vremena i preciznosti. Svaki dio ima svoju određenu težinu, ali kada se radi godinama nije problem“, kaže Drago koji nastoji zadržati izvornost koliko god je moguće. Neke detalje modernizira i prilagođava vremenu, a materijale s kojima se ranije radilo sve je teže naći, pa ih nabavlja u regiji i inozemstvu. „Meni je to hobi, zabava, to volim i u tome uživam, jednostavno to me odmara, opuštam se uz to. Nekada bude naporno, ali kada nešto voliš i nije toliko teško. Na svaki detalj sam ponosan. Sve volim i sve mi je fino, a još kad se nošnja obuče i spremi, onda tek zablista u punom sjaju“, ustvrdio je ovaj vrsni majstor tradicijskog zanata.
Višnja je ljubav prema izradi nošnji naslijedila od svoje mame, koja se bavila ručnim radom. U Višnji je prepoznala potencijal za izradu vrlo zahtjevnog gornjeg dijela nošnje- kožuha, a vješta je i u drugim ručnim radovima. Najprije ga je izradila za sebe, usavršavala se, stizale su narudžbe, i to je vremenom preraslo u njen poziv i posao. „Za taj ručni rad treba preciznosti, strpljenja, ponajviše ljubavi i doza talenta. Jedan dio se radi naslijepo, nema nacrtanih šema, a svaki je detalj zahtjevan za sebe. Za jedan kožuh, s malo više izrade, treba mjesec dana aktivnog rada. Kod nas ljudi dosta cijene više ukrasa i vezova. Ranije su bile jednostavne mustre, a vremenom su se modernizirale i obogaćivale upotrebom svile, zlatnog konca i šljokica“, naglašava Višnja.
Za izradu kožuha nekada se koristila ovčja koža, ali kako je proizvodnja kod nas smanjena, prešlo se na plastičnu foliju i materijale. Ornamentika je floralna i na kožuhu i na vezovima. „Svaki put kad završim kožuh ja sam sretna, prvo što sam ispoštovala rok koji sam dogovorila, a samim time odmah počinjem s izradom sljedećega, ako imam narudžbi. Voljela bi da se mladi više zanimaju za ovaj posao, da ovu bogatu tradiciju i narodno blago ima tko naslijediti. Svoju ljubav i znanje prenosi na kćerku, koja je uspješno svladala tehnike izrade kožuha. Poručila je mladima da njeguju tradiciju i da koliko-toliko pokušaju održati način izrade narodne nošnje, kakav je nekada bio. Na taj način doprinijet će očuvanju svoje kulturne baštine i identiteta što, kako je kazala Višnja, nju i drži u ovome poslu.
