U programu RPO misionarka u Ugandi s. Ivka Lučić: Pomozimo za školovanje, gladne, bolesne
Rođena je na sam Božić 1970.godine u Kotor Varoši u BiH, u Ugandi živi od 2018., a najteže joj je i danas, govori, vidjeti djecu koja umiru od gladi. Ona je časna sestra Ivka Lučić, članica Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina s kojom smo razgovarali tijekom njenog kratkog boravka u samostanu UBDM u Tolisi gdje je održala i predavanje. Život katoličke crkve u misijama, svakodnevni izazovi i djelovanje misionara u Ugandi, bila je tema njenog izlaganja. Istaknula je kako je vjera u Ugandi jako živa, sagradile su osnovnu školu i u veljači započele školsku godinu.
-„Kad je sestra provincijalka pitala tko želi ići, ja sam se odmah prijavila. Tad sam imala 48 godina, ali evo, raditi dobro djelo i pomagati može se u svakoj životnoj dobi, jer činiti dobro uvijek je nova odluka. Zapravo me najviše privuklo to siromaštvo, napuštena i zapuštena djeca, čak i ostavljena. Opisujemo situaciju, ali doista živjeti tamo, teško je. Mi pomažemo koliko možemo. Sretne smo i radosne što pomažemo, a tamo nas doživljavaju kao prijatelje. Kad smo došli u Ugandu prije osam godina, bilo je pitanje odakle krenuti, što početi raditi. Došli smo u nepoznato, nemate nikakvog projekta, ništa zašto ste došli, nešto baš konkretno. Prva svijest misionara je ne izgubiti se, već pomoći siromašnima. I to činimo“, kazala je časna sestra Ivka.
Od niza tužnih slika koje je prenijela slušateljima RPO, izdvojila je slijedeće: -„Najžalosnije mi je bilo kad dođe majka i kaže: „Sestro, pomozite, ovo moje dijete je bolesno.“ A onda se ustanovi da to dijete nije jelo danima. Ne danima, mjesecima. Dakle, nije to jedan slučaj, to su slučajevi koji se najčešće pojavljuju na našim vratima. Teško je doći iz jedne BiH i Hrvatske, iz Europe, u takav jedan svijet koji živi u bijedi. Htjeli bi pomoći svima, a nemoguće je tako odjednom. Jer sažalite se nad ovim, pa bi mu dali sve, pa sažalite se nad onim… A onda vidite iz dana u dan da je broj tih potrebnih iz mjeseca u mjesec, rastao. Sve više su dolazili, jer su znali: sestre su tu, mogu im pomoći. Ne samo mogu, nego i hoće“.
-„Mi smo sagradile osnovnu školu Sveta Klara i započele ovu školsku godinu u veljači, jer kod nas tada i počinje. Na taj način mi pomažemo tu djecu, školujemo ih, a uz to dobiju i obrok. Vjera je tamo živa, jako živa. Oni u nedjelju ili neke blagdane, kad uđu na svetu misu, odvoje to vrijeme baš za susret s Bogom i susret s drugima. Nigdje se tu ne žuri. Imaju cijeli dan za svetu misu, susret s Bogom“ opisuje život u Ugandi sestra Ivka i zaključuje,
-„Zahvaljujemo od srca svima onima koji pomažu na bilo koji način našu misiju i pozivam da nastave i dalje, da nas ne zaborave. I ono najviše na što bih pozvala, to je da se mole za nas misionare, jer predivan je osjećaj kad znamo da netko svojom čvrstom molitvom iza nas stoji i mi to osjećamo iz dana u dan. Posebno kad se umorimo, svane novi dan s novim snagama jer znamo da se netko dobro molio za nas. Da je drugačije ne bismo mogli“ , kazala je misionarka časna sestra Ivka Lučić.
Oni koji žele pomoći za školovanje djece u školi sv. Klare, ili za gladne ili za bolesne, mogu to učiniti na račun koji je dostavila časna sestra Ivka Lučić.
