Pečenje rakije u Posavini. RPO u posjeti baki Janji Kobaš (83.g.).
Žetva ratarskih kultura soje i kukuruza, te priprema zemljišta za sjetvu pšenice, uz pečenje rakije, tri su najvažnije obveze kojima ljudi u Posavini prilaze s najvećom ozbiljnosti i očekivanjima. Višestoljetna je tradicija pečenja rakije u Posavini, a pečenje rakije mnogo više je od posla, to je priča o ljudima i vremenu, prijateljstvu i običajima. I u današnja vremena dolazak kazana u dvorište, donosi tradiciju. Okupljaju se obitelji, susjedi i prijatelji, a za goste domaćini obavezno iznose posavske delicije.
Kako bi približili tradiciji i na valovima Radiopostaje Orašje, emitirali smo zanimljiv reportažni zapis s jednog takvog događaja u kojem žena, i to vremešna ali vitalna baka koja je zakoračila u deveto desetljeće, vodi glavnu riječ u tom godišnjem poslu pečenja rakije. Vrijedna, optimistična i uvijek nasmijana 83. godišnja baka Janja Kobaš iz Grebnica, oko kazana je i ove godine okupila brojnu obitelj, susjede i prijatelje. Baku Janju jako dobro služe sjećanja na davna vremena kada se život mjerio istinskim vrijednostima: zajedništvom, upornošću i radošću dijeljenja.
-„U našem dvorištu rakija se peče od davnina, a ja pamtim od 1962. godine kada sam se udala, da smo uvijek imali šljivu za rakiju. Nije bilo velikih šljivika, nego smo kao i svi drugi, sadili šljivu u međama, a za berbu se okupe stari i mladi i sve smo radili uz pjesmu. Šljivu smo spremali u drvene kace, a pošto je u cijelom selu bio samo jedan kazan, kada svi ispeku svoju rakiju, mi ostanemo zadnji. Kazan je kod nas znao ostajati 4-5 dana, pa i čitav tjedan, jer smo morali stizati i na druge poslove u polju. Moj suprug Miro i djever Anto, uživali su u poslovima oko kazana. Ne mogu prežaliti svoje bijele šljive od kojih sam pekla najbolju rakiju “, kazala je baka i nastavila: „Dobro pamtim vremena kada se živjelo u zajednici, nismo se dijelili, a kuća nikada nije bila tijesna. U djevera Ante supruga je umrla mlada, pa smo skupa djecu othranjivali i školovali. Ulagali smo novce u školovanje djece, kupovinu zemlje, strojeva i priključaka na kojima sada nema tko raditi. Iako sam ostala bez supruga prije 15 godina, vjerna sam ovoj lijepoj tradiciji i svake godine pečemo sa istim užitkom, jer kada kazan stigne u dvorište, to je kao magnet koji privlači i okuplja rodbinu, susjede i prijatelje“, pričala nam baka kroz osmjeh.
U ovim godinama osmjeh na licu uvijek joj izmame njezina unučad. –„Sretna sam kad se okupe oko mene i svi su mi jednako dragi i mili. Sin Drago ima četvero, od kojih tri cure studiraju na tri strane u Puli, Zagrebu i Osijeku, Marko je srednjoškolac u Orašju, dok je Krunina Franka u osnovnoj u Županji. Kao baka, uvijek ih potičem da čuvaju tradiciju, da znaju i cijene kraj odakle potiču i da slušaju svoje roditelje“, poručuje baka Janja Kobaš.
Kazandžija Marijan Špionjak iz Grebnica, jedan je od trojice u selu koji ima svoj kazan i kaže, svakodnevno mijenja lokacije, ali kod bake Janje poseban je ugođaj. –„Ove godine šljiva je manje rodila i dosta skupa, ali je izvrsne kvalitete. To je i razlog da je ove godine duplo povećana cijena na 130 KM po metru s lanjskih 60 KM. Sa sinom ću pripremiti nove sadnice, obnoviti zemljište i voćnjak i vjerujem kako će mladi nastaviti ovaj posao“, ustvrdio je Špionjak.
