spot_img
5 C
Orašje
spot_img
NaslovnicavijestiNa današnji dan 1950. godine u velikoj tragediji na rijeci Savi, smrtno...

Na današnji dan 1950. godine u velikoj tragediji na rijeci Savi, smrtno stradalo 86 osoba

Danas su 72 godine od kako je našu općinu zadesila najveća tragedija u mirnodopskoj povijesti, kad se skela potopila i život izgubilo 86 osoba. Trebalo je stići na vlak koji je iz Županje vozio u Osijek. Neki su htjeli u Vinkovce, neki u Županju, neki u neko od okolnih sela Županje. Nosili su oni svoje domaće proizvode da bi ih prodali, i da bi s tim novcem kupili ono najpotrebnije za u kuću. Neki, su opet, švercali duhan da bi nešto prizaradili da bi se mogla prehraniti obitelj, a neki su jednostavno razmjenjivali svoje proizvode za neke druge potrebne proizvode. Opet, neki su išli u Županju da se slikaju za osobne dokumente. Svi su oni bili u žurbi.

Iako je skela trebala krenuti oko 3:30 sati ujutro, već u jedan sat su se ljudi počeli skupljati. Mnoga zaprežna vozila su već bila na skeli, mnogi pješaci. Trebalo je se požuriti da ne ode vlak, a skelar nikako da krene. Valjda je bio stručan u svom poslu, pa je odgađao, nije se usuđivao preuzeti tu odgovornost; pred nevrijeme povesti taj silni narod preko Save. Ali, tu se našao jedan općinski odbornik koji je naredio da skela krene. Kad je skelar uvidio da će skela, uprkos nadolazećem nevremenu, ipak morati zaploviti, ne htjevši preuzeti tu odgovornost na sebe, jednostavno se izgubio, jer je možda mislio: za neposlušnost može biti prozvan, a za ploviti skelom je previše opasno. Udaljio se. Tako su nestručni i neodgovorni pokrenuli skelu. I već nakon petnaestak metara je započela tragedija; hučanje vjetra, zapljuskivanje valova, vrisak, jauk, rzanje konja…

Malo ih se spasilo, a u spašavanju su su se posebno istakli kolar Safet Ćehaijć i ribar Jusuf Nišlić – Fago. Njih dvojica su jedekom izvukli većinu od jedanaest preživjelih. Samo sedamnaest tijela je pronađeno i pokopano u groblju. Ostali su svoj vječni počinak našli u Savi.

U spomen na tu tragediju evo jedne pjesme ispjevane o tom događaju.

Pjesma o udesu na Savi

Uvijek kuka sirotinja raja!

Poslušajte moja braćo mila

šta je ova godina donila.

U hiljadu devetoj stotini

pedesetoj bijaše godini,

poslušajte moja braćo draga

kako narod posavski nas’rada.

Baš na međi Bosne, Slavonije

to se čudo nikad zbilo nije.

Mutna Sava na međi bijaše

priko nje se prići ne mogaše.

Glavna skela Oraškog odbora

njome sva’ko na vlak pri’ći mora.

Božić ide, Božiću se sprema

sva’ko traži šta u kući nema.

Petnaesti novembra bijaše

kad nesretna sri’da osvićaše.

Od ponoći, još ni zore nema,

‘ko će ići na pijac’ se sprema.

Sva’ko svoju upalio svijeću

da se spremi na svoju nesreću.

Kad se narod na skeli sabrao

nesreći se nije ponadao.

Svi u kompu polako ulaze

al’ skelari njima ne dolaze.

Osjetili ‘uku vjetra kleta

oni znaju da to skeli smeta.

Jedan skelar na kompu je doš’o,

pa govori more biti lošo.

Na vodu se ne smije kreniti

dok ne vidim šta će ovo biti,

svi’t govori da će okasniti.

Tri su sata, već je prošlo vrijeme

kompa treba od kraja da krene.

Tod je bio sekretar oraški

na skelara pogledao vraški.

Oj, skelari, čudna za vas novost,

ja ću kreniť moja odgovornost.

Kompa kreni, vjetar snažno pirni

svojom silom vodu uznemiri.

Skelar viče vucite makaru,

bolje vam je vratiti se kraju.

Al’ se džaba s makarom boriti

ne da vjetar kraju se vratiti.

Kad od drota počupa se kolje,

tad i kompa potopi se bolje.

Na po Save sad jauk nastade

šta naroda u vodu propade.

Nadaleko čule su se vajke

jer se mnoge utušiše majke.

Sva viče štogod ima glasa,

djeco moja, meni nema spasa.

Djeco moja, vi ste sjerotice

jer vam vaše majke nema više.

Vašu majku progutala voda

pa nemate namilijeg roda.

Tu se strašni jauk u’vatio.

Njeko viče pomozi mi Bože,

al’ uzalud pomoć se ne može.

Tad zasvira oraška svirena

zaludu je, niđe nikog nema.

Samo skače Hamid* iz kreveta

i uzima komadić jedeka.

Dotrč’o je do pod rijeku Savu

da ugrabi koju živu glavu.

Plivajući svi su se borili

ne bil’ kako isplivali živi.

Svi’ta bješe potpuna stotina,

isplivala jedna desetina,

od njih deset troje umjeralo.

Jedan otac od šestero djece

isplivao pa zaziva sve’ce.

Fala Bogu i svetome Anti

pa se djeci iz vode povrati.

U birtiju njega uvodiše

posljednje mu ri’či ovo biše:

„Đe sam, braćo, a đe su mi konji?

A na to mu odgovore oni:

,,Ti si s nama u birtiji

tvoji su se konji potušili“.

Kad on vidje da se umr’t’ mora

Bože mili, javoj djeco moja.

Zub’ma škripnu i na zemlju pade,

duša mu se od ti’la rastade.

Ljudi mokri, a bila je zima

pa ne mogu objaviti svima.

Kad se ovo pročulo po sel’ma

ide raja tužna, nevesela.

Plače, cvili i kuka od jada

kako narod na Savi nas’rada.

Ko je jutros otpremio koga

tog je sada progutala voda.

Ispod Save ponicala boca

mloga djeca ostala bez o’ca.

Ispod Save ponicala ruža

mloge žene ostale bez muža.

(pjesma nepoznata pučkoga pjevača iz zabilježaka fra Krune Pejičića (1919. – 1989.))

Izvor: FB stranica Samostan-Tolisa

spot_img

najnoviji članci

istražiti više