spot_img
9.6 C
Orašje
spot_img
NaslovnicavijestiUčenica Ivana Mišković osvojila 5. mjesto na Tropletovom literarnom natječaju

Učenica Ivana Mišković osvojila 5. mjesto na Tropletovom literarnom natječaju

Oraški srednjoškolci mnogo puta su pokazali sjajne rezultate u različitim oblastima obrazovanja, a ovoga puta donosimo informaciju koja potvrđuje njihov uspjeh i na literarnom planu. Naime, Hrvatska kulturna zajednica Troplet svake godine, prigodom svetkovine sv. Josipa, svoga nebeskog zaštitnika, raspisuje natječaj za najbolji neobjavljeni literarni rad na hrvatskome jeziku za učenike osnovnih i srednjih škola. Kako je 2023. godina proglašena Europskom godinom vještina, ovogodišnje teme literarnih radova su bile, za osnovne škole „Vještine usvajam i svijet osvajam“, a za srednje škole „Vještina je moja vrlina“. Kao i uvijek, pristigao je veliki broj radova učenika iz scijele BiH, a prosudbeno povjerenstvo je izvršilo izbor po pet najboljih uradaka iz obje kategorije koji su dobili pohvalnice, a po tri najbolja i novčane nagrade.

Među najboljim autorima iz srednjih škola na literarnom natječaju, bila je Ivana Mišković, učenica IV.a razreda Opće gimnazije ŠC fra Martina Nedića Orašje, koja je zauzela peto mjesto. Nagrada će zasigurno motivirati Ivanu, kao i druge učenike da zavole pisanje i pisanu riječ, materinski jezik i umjetnost i kulturu općenito. Uz to, Troplet tiska i prigodni Zbornik u kojem se objave svi radovi koji zadovoljavaju uvjete natječaja. U nastavku možete pročitati literarni rad učenice Ivane Mišković, koja je zauzela peto mjesto.

VJEŠTINA JE MOJA VRLINA

Gledao sam djeda u polju. Te žuljave, ogrubjele ruke kako kopaju crnu zemljicu. Sedamdeseta kuca na vrata, a on ne odustaje od života i od borbe. Sve bi dao za taj komad crnice, danas jednako kao i prije tridesetak godina. Za njega život i nije do borba i predanost. Odrastao sam uz njegove priče o junaštvu malenih, o Božjoj providnosti i čovjekovu traganju za srećom. Svake večeri nakon objeda, uživljeno bi pripovijedao jednu od desetak, koje smo svi čuli već nebrojeno puta, ali se svaki idući put posebno oduševljavali. Djed je govorio o običnim ljudima, neki su mu bili sumještani, godinama unazad. Danas su tek uspomena. Sjećam se priče o košaraču Marku, čovjeku iz susjedna sela, koji bi se redovito ustajao prije zore, onda sa ženom izmolio desetinu krunice pa sve do podneva smjelo uvijao gomile pruća. Marko i žena mu Kata nisu imali vlastite djece. Nije da nisu željeli, ali je Bog za njih imao drugačije planove. Tu bi djed zastao svaki puta i prošao očima po nama. On koji ima petero unučadi, koja se utrkuju da sjednu u njegovo krilo pa se naslađuju poljupcem u čelo. Mladost ga je naučila što znači oskudijevati pa sad ne prođe ni dan a da se nije zahvalio Ocu na blagoslovima.

Od buđenja jutarnjom rosom do odlaska na spavanje Marko i Kata su molili i radili sve dok Kata, u milosti Gospodnjoj, nije napustila ovaj svijet. Marko je ostao ogorčen što u dubokoj starosti samuje. Izgubio je vjeru, Boga optuživao za svoju nesreću i odbijao svaku pomoć koju su mu drugi nudili. Spoznao je bijedu, zamrzio zvijezde jer mu ne daju spavati, kao i ono pseto što danonoćno cvili u dvorištu. Ojađen, promatrao je svijeću života kako izgara, iščekujući posljednji poziv.

Uistinu, nikoga nisam pozornije slušao, ni na koga se u tolikoj mjeri ugledao. Danas, kada završavam srednju školu, kada sam, takoreći, na raskršću svoga životnog puta, opet ga se sjećam. Sabirem sve mudre riječi pokušavajući odgonetnuti zagonetku egzistencije. Znam da bi mi rekao da se prepustim Bogu jer on zna najbolje, da nastojim biti dobar prema onima u potrebi, da budem hrabar jer je strah samo iluzija i kuda god pođem, „pamet u glavu“. Razmišljam i o nebeskome Ocu, talentima koje nam je darovao na naše posvećenje i službu drugima. Ne želim ga razočarati svojim neuspjehom. Ali što je uopće neuspjeh? Sve suze i usklici dio su ovozemaljske realnosti koju zovemo život, a koja je jedino i posebna po svojoj nesvršenosti. Sve naše mane i vrline dio su osobnosti koje zovemo svojim imenom. Po stvaranju smo slični Gospodu, dušom se uzdižemo nad svim stvorenjima Njegovim. Radom se usavršavamo, pronalazimo, kreiramo sebe i vlastitu stvarnost. On je nekada jedino što nas i drži na životu. Zato je važna i interakcija s drugima. Zato veličamo umjetnost, govor duše. Zato na koncu i živimo, jer pronalazimo radost u ostvarenju, u izazovima. Nitko nije obećao da će biti lako, no nitko nije ni uskratio zabavu. Samo je smrt ravna linija.

Ivana Mišković, IV.a
Opća gimnazija ŠC fra Martina Nedića Orašje

spot_img

najnoviji članci

istražiti više